Crkva sv. Georgija Velikomučenika

Crkva sv. Georgija Velikomučenika je pravoslavna crkva. Sagrađena je 1863. od državnoga novca kako vojnici Jelačićeve pukovnije ‘grkonesjedinjene’ (pravoslavne) vjeroispovijesti ne bi bili zakinuti u vjerskome životu. Vlada neutemeljeni stereotip da se radi o katoličkoj crkvi koja je predana na uporabu pravoslavnim vjernicima.

Crkva je izgrađena u sjeverozapadnome rubnome dijelu paradnoga trga. Unutrašnjost crkve poštuje kanone pravoslavlja, a zanimljivo je da je ikone na ikonostasu izradio isti autor koji je naslikao oltarnu palu Presvetoga Trojstva u katoličkoj otočkoj crkvi.

Advertisements

Kapelica MB Žalosne (Sct. Maria Virginis Dolorosa)

INFO TOČKA KAPELICA MB ŽALOSNE

Pravo vrijeme gradnje ove kapelice teško je odrediti. Nažalost, vrijeme njena podizanja nije zabilježeno, ostalo je samo da ju je senjski biskup Pohmajević posvetio 1725., kapelica je očito nešto starija. Primjer je to oktogonalne nadsvođene građevine, jedinstvene po svom obliku os sjevernog Primorja pa sve do Splita. S kojom pomnjom je kapelica uređena govore i 2009. G. otkrivene freske na zidnim plohama. Na samom tjemenu svoga se nalazi freska Majke Božje sa sedam noževa zarivenim u srce (odatle i naziv u puku Mjaka Božja od sedam žalosti), dok su na bočnim zidovima cijele kompozicije pomno i profinjeno slikanih svetaca. Vlaga i slab osjećaj za vrijednost freskoslikarstva uništila je veći dio kompozicije te ime samoga autora. Svakako se radi o vještu umjetniku koji je slikao fresco secco, na suhoj žbuci, što je pridonijelo njihovom ubrzanom propadanju.

Kapelica Majke Božje Žalosne je značajnija kao simbol katoličke vjere na prostoru regije Gacke i samoga Otočca. Sam brežuljak, danas poznat kao Fortica, nekada se nazivao Kalvarija. A ne treba čuditi jer je cijeli prostor brežuljka Fortice i njena podgrađa bio vezan za crkvu. Naime, prostor ispod Fortice od starine nosi naziv Biškupljak (očito stari posjed senjskih, a kasnije i otočkih biskupa), postoji još uvijek stojeća prastara kuća neposredno ispod kapelice koju narod zove biskupija (vjerojatno se radi o ljetnoj rezidenciji senjskih biskupa). Kako bi se osvježila memorija Gačana od 2006. Do 2008. Postavljen je na Kalvariju križni put te veliki kameni križ hrvatskih ornamentnih obilježja te tako vraćena uloga i značaj Fortice/Kalvarije ne samo mještanima već svakom dobronamjernom gostu.


Paradni trg (Park)

INFO TOČKA PARADNI TRG

Paradni trg je prvotno bio prostor na kojemu je vježbala vojska. Odatle mu i naziv Exerzierplatz, odnosno vježbalište. A njegovu veličinu je definirala gradnja vojnih zgrada na sjevernoj, zapadnoj i južnoj strani, što je započelo s rušenjem staroga grada (Wasserburg) na otočiću usred Gacke i 1829. gradnjom novih zgrada u tzv. Gornjem gradu, dok je istočnu stranu definirala crkva Presvetoga Trojstva. Zamišljen je kao dosta veliki prostor, očito u skladu s tadašnjim potrebama vojnoga vježbališta, sličnoga kao što je to u Ogulinu, Karlovcu, Bjelovaru, Petrinji i drugdje. Paradni trg je zadržao svoju namjenu sve do kraja I. svj. rata, bolje reći do 1916. g. kada je u njemu podignut spomenik palim junacima 79. Jelačićeve pješadijske pukovnije (slijednice Otočke pukovnije), kada već pomalo počinje poprimati obrise budućega parka. Nakon rata u cijelosti je pretvoren u gradski park, a Špilnik preuzima ulogu vojnoga vježbališta.

Otočac je značajnije zakoraknuo na desnu obalu rijeke Gacke tek u prvim desetljećima 19. st., dobivši svoj Gornji grad u odnosu na stari Otočac kao Dolnji grad. Urbanitet Gornjega grada odredile su vojne vlasti Otočke pukovnije postavivši široko glavnu prometnicu, uvažavajući Stožernu crkvu Presvetoga Trojstva i prilagođavajući tome sve ostale urbane potrebe. Tom prigodom isplanirana je velika kvadratična površina nasuprot stana pukovnika ove pukovnije i služila je kao vježbalište (Exerzierplatz), što je na starim kartama Otočca s početka 19. st. jasno obilježeno. Vježbalište je odredilo rubnu izgradnju ostalih vojnih zgrada i tako definiralo najveći otočki gradski trg.

Površina današnjega parka ni izdaleka nije bila slična današnjoj. Bio je to neravan teren, a jesenje i zimske kiše plavile su znatan dio njegove južne plohe. Pukovnik Otočke pukovnije Chiolić dao je u razdoblju od 1835. do 1838. rubom vježbališta zasaditi jablanove, odredivši vizualne konture gradskoga trga, a general Nikola Maštrović poravnao ga je u razdoblju od 1843. do 1849. i bilo je to prvo uređenje prostora budućega parka. Vježbalište nije služilo samo za uvježbavanje graničara za ratne vještine, služilo je ono za razne smotre pa je ponio naziv paradnoga trga (Paradenplatz), ali i za velika crkvena slavlja kada je crkva bila za to pretijesna. 1863. je u tkivu vježbališta izgrađena pravoslavna crkva sv. Georgija.

Konačno definiranje vježbališta kao parkovne površine odvilo se u jeku Prvoga svjetskoga rata podizanjem spomenika poginulim junacima 79. Jelačićeve pješačke pukovnije (sljednice slavne Otočke pukovnije) 16. svibnja 1916. Velebni spomenik, dosizao je visinu od 9,5 metara, postavljen je u sredinu plohe te odredio postavljanje pravilnih šljunčanih staza dužinom parka i otvaranjem prema glavnoj ulici širokim stepeništem. Zasađeno prvo cvijeće i drugo parkovno raslinje, postavljene su klupe od kovana željeza, a park je između dva rata imao i svoga profesionalnoga vrtlara te rasadnik cvijeća. Južna strana parka služila je kao igralište, na kojem su se održavali sokolski sletovi, vatrogasne i vojne smotre i sl.

Završetkom Prvog svj. rata novo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca blagonaklono gleda na rušenje spomenika, da bi 1926. bio podignut mnogo skromniji spomenik srpskom kralju Petru I. Početkom Drugog svj. rata i on biva uklonjen te je središte parka bez spomenika sve do 1955. g. kada se podiže spomenik partizanki. Ovaj spomenik je uklonjen 1991. g.

Park je 60.-ih g. 20. st. dobio dječje igralište, a bilo je to vrijeme neprimjerene i nekontrolirane sadnje visoka drveća po cijeloj parkovnoj površini. Završetkom Domovinskog rata pristupa se planiranom uređenju parka. Već se 1995. podiže južna ploha nasipavanjem, da bi 2005. započelo njegovo konačno uređenje. Park je sasvim otvoren uklanjanjem ograde, obnovljene su staze i stepeništa, izgrađene su nove, obnovljen je stari zdenac s početka 19. st., postavljene klupa i postavljanja rasvjeta.


Zgrada pukovnije

 

INFO TOČKA ZGRADA PUKOVNIJE

Od 1843.- 1848. građena je nova zgrada namijenjena uredima i stanu pukovnika Otočke pukovnije (Quartir). Njenim dovršetkom Otočac je dobio najsolidniju uopće sagrađenu zgradu. U vojnoj namjeni ostala je kao stambeni prostor sve do iza II. svj. rata, kada je predana u civilnu uporabu. Zgrada pukovnije (zovu je kolokvijalno različitima imenima: generalija, pukovnija, obrstarija i dr.) nalazi se na prirodnome uzvišenju sjeverno od paradnoga trga. Pod zaštitom je i u novije vrijeme joj je obnovljena fasada.

Otočka pukovnija (Otočaner Regiment N°2) uspostavljena je 1746. i potrajala sve do razvojačenja 1873. g. No svoje podrijetlo vuče iz daleke prošlosti rađanja Vojne krajine i u njoj Otočke kapetanije iz 16. st. Otočka pukovnija nije postrojba, nego je to teritorijalna jedinica koja je zauzimala prostor od Hrvatskoga primorja, regije Gacke te većeg dijela Krbave i Like sve do granice s turskim carstvom u Bosni. Pukovnija je obuhvaćala cijelu organizaciju života, a svi njeni žitelji su rođenjem postajali i smrću prestajali biti graničari (istovremeno i vojnici i seljaci).

Otočac je od davnina bio središte regije Gacke, samim tim i Otočke pukovnije. Svoj značajniji razvitak dosegnuo je od početka pa do sredine 19. st. izgradnjom Gornjeg grada, kao administrativnog i svakog drugog središta područja koje mu je pripadalo i gravitiralo. Sukladno njegovom značaju, vojne vlasti su od 1829. Pa do 1850. Počele značajnije uzdizati svoje stožerno mjesto gradnjom niza objekata. Jedan od takvih, u svoje vrijeme najreprezentativniji, bila je ova zgrada pukovnije, sagrađena od kamena 1846/7. g. na mjestu bivše drvene i prizemne kuće pukovnijskog stana. Zgradu je dao podići pukovnik Nikola Maštrović, general kobne sudbine, koji je neizmjerno volio ovaj narod, za života dobivši naziv „otac kraja“.  Glas o njegovom osobnom angažmanu u suzbijanju gladi među graničarima, u izgradnji i popravku putova, u gradnji drugih vojnih zgrada, u brizi oko crkava i čudoređu graničara širila se van granica Otočke pukovnije.

Zgrada pukovnije ostala je još dugo vremena reprezentativna, u njoj su na svojim putovanjima odsjedale i boravile glave carske krune, a povezanost s vojnim časnicima potrajala je sve do iza Drugoga svjetskoga rata kada se u nju useljavaju civilne osobe i kada je silom prilika pretvorena u stambeni objekt.


Vojna bolnica

INFO TOČKA VOJNA BOLNICA

Gradnja velike zgrade vojne bolnice Otočke pukovnije  započela je 1837. g. za vrijeme pukovnika Čolića (oberst = pukovnik) i potrajala sve do 1843. U to vrijeme bio je to veliki napredak ne samo u medicinskom zbrinjavanju graničara već i sveg ostalog žiteljstva. Prva bolnica u Otočcu sagrađena je 1788., ali je bila premalena i pretijesna za sve ranjene, osakaćene i bolesne graničare. Uz ondašnje skromno poznavanje medicine i higijene, kada su ranarnici bili obični brijači koji su ustrom amputirali dijelove tijela, postepeno je dolazilo do povećanja brige za krajišnike ne radi njih već radi Carstva koje je u bitkama diljem Europe gubilo mnogo vojnika, pa sama promjena naziva ranarnik u kirirg (1780.) nije značila ništa novo. Već 1782. Otočka pukovnija za cijeli svoj teritorij dobiva jednog pukovnijskog kirurga (koji je bio stacioniran u Otočcu) i osam podkirurga raspršenih po terenu. Ranarnici egzistiraju u Otočkoj pukovniji sve do 1852. kada se dekretom imaju nazivati pukovnijskim kirurzima.

Vojna bolnica je nastavila funkcionirati razvojačenjem Vojne krajine 1873. Kao civilna sve do 1971. Kada su Otočani samodoprinosom izgradili novu bolnicu na drugom kraju grada. Od tada nije imala neke svrsishodne namjene, dapače prepuštena je bila devastaciji, da bi 2009. bila obnovljena kao zaštićeni urbani objekt  s namjenom učeničkog i studentskog doma.


Stožerna župna crkva (Stabskirche)

INFO TOČKA STOŽERNA CRKVA

Crkva Presvetoga Trojstva s istočne strane omeđuje nekadašnji paradni trg, današnji park, kojega su definirale gradnje vojnih zgrada s početka 19. stoljeća. Ne može se odvojiti od paradnoga trga jer su mise za vojsku u toplijem dijelu godine držane vani, upravo prema i u paradnome trgu.

Otočka župna crkva Presvetoga Trojstva je u vrijeme Vojne krajine bila stožerna crkva Otočke pukovnije. Bila je to prva crkva u cijeloj pukovniji, a misnim slavljima nazočio bi pukovnijski  časnički i dočasnički zbor katoličke vjere. Zato su brojni zapovjednici Otočke pukovnije darivali ovu crkvu novim oltarima, novim krovom, liturgijskim posuđem, ruhom i drugim. U stožernoj crkvi blagoslivljane su ratne zastave Otočke pukovnije te se čuvale u bitkama diljem Europe zaplijenjene zastave poraženih. Otočka stožerna crkva bila je središte vjerskoga života u regiji Gackoj i šire.

A crkva Presvetoga Trojstva je stara građevina, jedinstvena po svom arhitektonskom izgledu, koja se sastoji od središnje lađe i šest pobočnih kapela, korom i galerijom. Kao vrijeme njene gradnje uzima se 1684. g., premda je vjerojatno mnogo starija. Naime, iz starih spisa poznato je da je van zidina grada Otočca, tada smještena na otočiću usred rijeke Gacke, postojala na sadašnjoj lokaciji crkvena građevina. Bio je to samostan, sa samostanskom crkvom, a vjerojatno se povijest crkve i samostana može protegnuti preko benediktinaca do u 11. st. jer na Bašćanskoj ploči (tom ugaonom kamenom spomeniku hrvatske pismenosti i kulture, pisanom čakavskim hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom) u zdanjem retku stoji: V to vrime biše Mikula v Otočci sa svetuju Luciju v jedino’. A benediktinci svojim postojanjem na ovom prostoru regije Gacke vraćaju memoriju još najmanje tri stoljeća unazad u vrijeme hrvatskoga kneza Borne (dux Guduscanorum – knez Gačana), prvoga gačanskoga kneza koji je kao vazal franačkoga kralja — proširio svoju vladavinu na okolna područja Like, Krbave, Liburnije i Dalmacije i postavio temelje prve srednjovjekovne hrvatske države početkom 9. st.

Činjenično je nesporno da je postojao samostan van gradskih zidina jer gačanski knez Žigmunt Frankopan 1443. traži od pape dopuštenje da obnovi samostan kojega su Osmanlije porušile. Očito da to dopuštenje dobiva te  pored obnove obilno je darivao samostan i samostansku crkvu sv. Nikole, sagradivši u neposrednoj blizini i svoj dvorac. Bile je to pretpostavka da 5. ožujka 1460. g. od pape Pia II. dobije Otočku biskupiju i samostansku crkvu pretvori u katedralu sv. Nikole (Mikule) i da Otočac bude po prvi puta proglašen ‘za vječna vremena’ gradom (civitas). Otočka biskupija je imala pet biskupa ali zbog nestabilnih političkih prilika je nestala već 1535. g. Bilo je to vrijeme egzodusa žitelja pred nadirućom osmanlijskom opasnošću, a zgrada samostana i crkve je morala biti porušena 1636. po naredbi kralja Ferdinanda II. kako se ne bi Osmanlije njom koristile i ugrozile Otočac. Kao ruševina obnovljena je 1684.

Crkva Presvetoga Trojstva obnovljena je najprije kao gotička građevina, no 1773. g. je temeljito obnovljena kada je arhiđakon Zantoni dao ‘na svoju ruku’ sagraditi lijevi i desni kor, urediti je u  baroknom slogu. Obnovom ove crkve od 1996. g. ispod žbuke je na svjetlo dana izišla struktura njenih visokih i veličanstvenih gotičkih prozora. Također je sakristija ispod žbuke krila znakove nekadašnjih prohujalih vremena i namjena (maleni zazidani četvrtasti prozori, udubljenja za drvene grede koje su vodile prema van i sl.), a također i obnova župnoga stana u dvorišnom dijelu otkrila je očito klaustar nekadašnjega samostana u kolonadama.

Crkva Presvetoga Trojstva je sve do Domovinskoga rata bila najvrjednija i najopremljenija crkva ne samo u regiji Gackoj već i mnogo šire; njen glavni oltar i šest pobočnih oltara, njene slike i slikarije na zidovima odavale su dugu tradiciju bogata vjerskoga života. U cijelosti je obnovljena prije samoga Domovinskoga rata, da bi je 15. rujna 1991. fosfornim streljivom namjerno potpalila tzv. JNA i odmetnuti Srbi. Sve je u požaru stradalo, ostali su samo zidovi i pojedini nagorjeli ostatci crkvena namještaja. Tom prigodom je od kiše stradala i velika freska na vanjskom zidu sakristije, koju je 1916., u jeku Prvog svj. rata, naslikao češki slikar, a tada vojnik 79. Jelačićeve pješačke pukovnije, Aleksander Duchek, nazvavši je ‘Kraljica mira’. Obnova ove crkve i dalje traje.


Stara kaznionica

INFO TOČKA KAZNIONICA

Ova zgrada, sagrađena 1773. godine, bila je kaznionica, o čemu svjedoče i ostatci gvozdenih uza u njenom podrumu. U donjem dijelu kamena, a na katu izgrađena drvetom, služila je istovremeno i kao stan za dva auditora (vojna sudca), da bi svoju namjenu izgubila 1840. izgradnjom nove kaznionice na glavnom vježbalištu (trgu) i kao stanare primila gruntovničara i nadučitelja, a kasnije promijenila niz korisnika.

Sustav kažnjavanja graničara u vrijeme Vojne krajine bio je okrutan i čest. Kaznionica je bila popunjena, rijetka iznimka je u starim tekstovima zabilježena kao kuriozitet i znak velika uspjeha u sprječavanju zločina na prostoru Otočke pukovnije. Godine 1852. na otočkoj je pukovnijskoj kaznionici dvaput bila izvješena bijela zastava kao znak da se od 67 tisuća žitelja ove pukovnije nitko ne nalazi u kaznionici. Taj sretan događaj služio je tadašnjem pukovnijskom zapovjedniku pukovniku Karlu barunu Billeku Augustu von Auenfelsu na hvalu i slavu. Svojim darom pametnoga i primjerenoga zapovijedanja uspio je podići ćudorednost na tako visok stupanj da je poštivana tuđa imovina.

Za krajišnike su kazne uvijek bile tjelesne, novčane kazne bile su rezervirane za činove. U nizu tjelesnih kazna ističe se kazna batinanja i kazna trčanja kroz šibe. Sto udaraca batinom se držalo mnogo težom kaznom nego desetorostruko trčanje kroz šibe (Gassenlaufen, Ruthenlaufen) u špaliru od 300 ljudi. Trčanje kroz šibe bilo je namijenjeno samo muškarcima. A kakva je to „nešto blaža tjelesna kazna“, govori sljedeći opis:

U trčanju kroz šibe osuđenik je morao proći između dva reda od ukupno 300 vojnika koji su ga udarali šibama. Ovisno o presudi, kroz šibe se trčalo od 1 do 10 puta. Osuđenik je nosio kapu spuštenu preko ušiju, a ruke su mu bile svezane sprijeda. Šibama se udaralo po golim leđima dok je bubnjar davao takt po kojemu je osuđenik morao trčati, a časnici su motrili udaraju li vojnici dovoljno snažno. Već kod drugog trčanja leđa osuđenika su bila sva modra i krvava, a nakon trećeg trčanja krv je tekla curkom, kod šestoga bi koža pucala i otpadala s leđa. Ako osuđenik tijekom kazne nije mogao trčati do kraja, liječen je i nakon izlječenja kazna je dovršena. Nakon trčanja kroz šibe, osuđenik bi bio zavijen u plahtu namočenu u slanu vodu i odnesen u bolnicu.