Category Archives: itinerer tematskog puta

Put Otočkih graničara @ Google map


Urbana jezgra Gornjeg grada

Gornji grad u Otočcu sve do početka 19. st. nije ni postojao, sve se odvijalo u Donjemu gradu, na lijevoj obali rijeke Gacke pod Forticom. Tek bitnim promjenama geopolitičkih i ratnih prilika u Otočkoj pukovniji, tek 1829. se počinju graditi prve solidne (kamene) zgrade na desnoj obali rijeke Gacke, a sve prema stožernoj crkvi Presvetoga Trojstva. Gradnja Gornjega grada je tako koncipirana da se u cijelosti naslanjala na urbanu funkciju Donjega grada, povezan s velikim mostom (sada kamenim) i manjim drvenim prema zgradi vojne bolnice pod Forticom.

Plan širenja Otočca vojne vlasti su zamislile dosta ambiciozno, zamišljena je glavna prometnica (ulica) od glavnoga mosta pa do stožerne crkve Presvetoga Trojstva i dalje. Upravo gradnja prvih zgrada vojne namjene odredila su širinu glavne otočke ulice (danas Kralja Zvonimira), koja ima izuzetno širok kolnik, kasnije obrubljen zelenim površinama i ulicom uz niz zgrada. Također su vojne vlasti odredile veličinu paradnoga trga i na taj način formirala sadašnji otočki park.

Gradnjom vojnih zgrada (zgrade vojnoga suda, zapovjedništva, liječnika i drugih ureda) određena je tipologija gradnje, preferirajući kamen kao građevni materijal i određujući gradnju prizemlja s katom, što će kasnijim širenjem grada biti prihvaćen model gradnje i građanskih kuća.

Ovim urbanističkim rješenjem još i danas je u uporabi tzv. donja zgrada općine, gornja zgrada općine, zgrada nekadašnje poljoprivredne zadruge (danas Učilišta), ženska škola, zgrada današnjega Hrvatskog radija Otočac. Neke od tih zgrada su porušene, poput stare pošte.


Vojarna Franz Josef (danas vojarna Bana J. Jelačića)

INFO TOČKA VOJARNA FRANZ JOSEF

Iako je ova vojarna, sagrađena tada na rubu grada u drugoj polovici 19. st., nosila zvaničan naziv kralja i cara Franje Josipa, u narodu je bila poznatija kao vojarna bana Josipa Jelačića. Vjerojatni razlog tome je što je u vojarni bila stacionirana 79. Jelačićeva pješačka pukovnija, koju su mahom činili iz regije Gacke. Slavno ime te postrojbe bilo je poznato diljem Ugarskoga kraljevstva i Austrijskoga carstva, a zbog ratovanja po brojnim ratištima širom Europe i mnogo šire.

Neka o hrabrosti i stradanjima otočkih graničara posvjedoči nekoliko zapisa: Odmah početkom 1848. godine u Italiji je buknuo revolucionarni bunt, zbog čega je bilo potrebno tamo brzo odaslati više rodova vojske. U Italiju je otišao iz stožerne postaje u Otočcu 17. siječnja 1848. godine 1. ratni bataljun Otočke krajiške pukovnije s 1.303 čovjeka pod zapovjedništvom bojnika Sigmunda von Ettingshausena. U Senj (početkom srpnja) vratilo se 1.116 vojnika Otočkoga bataljuna, dakle 187 manje nego kod odlaska.

Tako je bilo na ratištu u Lombardiji, a evo što su učinili otočki graničari te iste godine u Beču: Podmaršal Hartlieb bio je zapovjednik i 3. Otočkomu bataljunu naređen je upad u dvorac. Stiješnjen ispred vrata dvorca s više drugih bataljuna pretrpjeli su zajedno snažnu pravu kišu tanadi u trenutku kad su ona opet bila zatvorena, a ljudi nisu mogli bajonetama zauzeti tamo postavljenu barikadu. Tada je podmaršal Hartlieb zapovjedio topništvu da pokaže svoje majstorstvo. Njihovim žustrim napadom vrata su iskočila iz šarki i otočki stolar Jure Kučan bio je prvi koji se usudio proći kroz izrešetana vrata. Bojnik Wimmer bio je drugi te se pola kompanije popelo gore razbivši barikade da bi za njima ušla vojska. Tako je Otočki 3. bataljun zauzeo carsko-kraljevski dvorac, gdje je nekoliko dana odmarao i uživao u miru. Bilo je to 30. Listopada 1848.

A o junaštvu Otočke pukovnije neka posvjedoči i ovaj detalj iz Bačke u Vojvodini u ratu s mađarskim pobunjenicima: General topništva i ban barun Jelačić je u srpnju 1849. godine bio u tešku položaju. Izbor je jedino bio ili ostati ili potpuno napustiti zemlju. Tada je ban odlučio krenuti u napad i odlučnim udarom učiniti neprijatelja neopasnim barem za neko vrijeme, umjesto da i dalje ostane braneći se. Tako je došao dan kad je bila bitka u Iđošu , jedna od najkrvavijih u ovomu ratu. Dva dana prije ove bitke Otočanima su podijeljena odličja, pri čemu je ban gologlav dočekao Otočane, zbog čega je iz svake postrojbe svih zborova bila nazočna po jedna kompanija. Ban je na ovomu mjestu rekao: “Moja gospodo, skinite šešire, sada dolaze moji hrabri Otočani!”, pri čemu je jedna divizija prodefilirala uskliknuvši “Živio!”.

Vojarna je u narednom vremenu služila svim režimima koji su dolazili i prolazili. U Domovinskom ratu hrvatske snage osvojile su je 17. rujna 1991. g., postavši vojarna 133. Otočke brigade Hrvatske vojske, koja joj je dodijelila službeni naziv Vojarna bana Josipa Jelačića.


Pukovnijska zgrada

INFO TOČKA PUKOVNIJSKA ZGRADA

„Za 380 guldena izgrađena je nova zgrada regimente u kojoj se dugi niz godina, i to do 1844. godine, nalazio računovodstveni ured, 1. računovođa i pukovnijski pobočnik (Regiments-Adjutant) sa svojim uredom. Zgrada je potom srušena i na njezinom je mjestu, uz posebnu brigu pukovnika Nikole Maštrovića (Mastrović), 1845. i 1846. godine sagrađena elegantna (elegantes) nova pukovnijska uredska zgrada (Regiments-Kanzlei-Gebäude) s dva stana za 1. računovođu i pukovnijskoga pobočnika na 1. katu, zatim građevinski ured (Baukanzlei), a u prizemlju nalaze se solidno sagrađeni uredi za pukovnijsku graničarsku upravu (Regiments-Grenzadministrations-Kanzlei), računovodstvo, pobočnika, gruntovnicu i šumarstvo. Ova nova pukovnijska zgrada ima 14 dvokrilnih velikih prozora u prizemlju i 15 na 1. katu, te mnogo prostorija s kuhinjama, smočnicama i podrumima.“ (Franz Bach: Otočaner Regimentsgeschichte, 1853.)

Stari Otočac se prvotno nalazio na jednom od niza otočića koje su oplahivale vode rijeke Gacke (Wasserburg). Bio je to utvrđen grad sa zidinama i sedam kula te središnjom najjačom i najvećom kulom, u gradskom platnu su bile smještene ostale najnužnije građevine, dok je žiteljstvo boravilo u sojenicama van grada, zaštićeno vodom rijeke Gacke. U grad se moglo doći samo monoksilom (plav). Taj je stari grad, koji se neupitno spominje već 1300. g. (premda valja spomenuti mogućnost da se spominje već 1100. g. na Bašćanskoj ploči), izgubio definitivno svoju obrambenu ulogu protjerivanjem Turaka iz susjednih regija Like i Krbave krajem 18. st., pa su vojne vlasti odlučile zidine staroga grada razgraditi i kamenim materijalom podići nove građevine za potrebe Otočke pukovnije i tako formirati Gornji grad. Taj posao datira od 1829. g. i nastavljen je gotovo do kraja 19. st. Upravo ovome Otočac treba zahvaliti osmišljenom urbanitetu Gornjega grada koji postepeno preuzima primat nad Donjim gradom i u kojega se sele sve funkcije važne za život urbane sredine.

Od materijala staroga grada sagrađena je 1836. g. zgrada ratnoga povjerenstva (Commisariats Wohnung) – današnja gradska vijećnica – na mjestu stare i trošne građevine. Iako njen današnji izgled vjerno dočarava originalnost, valja kazati da je zbog novih potreba ona produžena gotovo za polovicu svoje dužine. Razvojačenjem Vojne krajine se nastavila koristiti za vojne potrebe, da bi nakon Drugog svjetskog rata bila pretvorena u sud, a kasnije i u gradsku vijećnicu.

Pukovnijska kuća (Regiment Haus) je u nizu podignutih vojnih zgrada najmlađa i najveća, sagrađena je u drugoj polovici 19. st. Po svojoj namjeni u njoj su trebali biti smješteni brojni uredi jer je pukovnikov kvartir (stambeni i uredski prostor u istoj zgradi) bio premalen za sve brojnije i zahtjevnije potrebe. Svoju uredsku nakanu ova zgrada je zadržala sve do danas, a u njoj je smješteno niz služba državne i lokalne samouprave.


Crkva sv. Georgija Velikomučenika

Crkva sv. Georgija Velikomučenika je pravoslavna crkva. Sagrađena je 1863. od državnoga novca kako vojnici Jelačićeve pukovnije ‘grkonesjedinjene’ (pravoslavne) vjeroispovijesti ne bi bili zakinuti u vjerskome životu. Vlada neutemeljeni stereotip da se radi o katoličkoj crkvi koja je predana na uporabu pravoslavnim vjernicima.

Crkva je izgrađena u sjeverozapadnome rubnome dijelu paradnoga trga. Unutrašnjost crkve poštuje kanone pravoslavlja, a zanimljivo je da je ikone na ikonostasu izradio isti autor koji je naslikao oltarnu palu Presvetoga Trojstva u katoličkoj otočkoj crkvi.


Kapelica MB Žalosne (Sct. Maria Virginis Dolorosa)

INFO TOČKA KAPELICA MB ŽALOSNE

Pravo vrijeme gradnje ove kapelice teško je odrediti. Nažalost, vrijeme njena podizanja nije zabilježeno, ostalo je samo da ju je senjski biskup Pohmajević posvetio 1725., kapelica je očito nešto starija. Primjer je to oktogonalne nadsvođene građevine, jedinstvene po svom obliku os sjevernog Primorja pa sve do Splita. S kojom pomnjom je kapelica uređena govore i 2009. G. otkrivene freske na zidnim plohama. Na samom tjemenu svoga se nalazi freska Majke Božje sa sedam noževa zarivenim u srce (odatle i naziv u puku Mjaka Božja od sedam žalosti), dok su na bočnim zidovima cijele kompozicije pomno i profinjeno slikanih svetaca. Vlaga i slab osjećaj za vrijednost freskoslikarstva uništila je veći dio kompozicije te ime samoga autora. Svakako se radi o vještu umjetniku koji je slikao fresco secco, na suhoj žbuci, što je pridonijelo njihovom ubrzanom propadanju.

Kapelica Majke Božje Žalosne je značajnija kao simbol katoličke vjere na prostoru regije Gacke i samoga Otočca. Sam brežuljak, danas poznat kao Fortica, nekada se nazivao Kalvarija. A ne treba čuditi jer je cijeli prostor brežuljka Fortice i njena podgrađa bio vezan za crkvu. Naime, prostor ispod Fortice od starine nosi naziv Biškupljak (očito stari posjed senjskih, a kasnije i otočkih biskupa), postoji još uvijek stojeća prastara kuća neposredno ispod kapelice koju narod zove biskupija (vjerojatno se radi o ljetnoj rezidenciji senjskih biskupa). Kako bi se osvježila memorija Gačana od 2006. Do 2008. Postavljen je na Kalvariju križni put te veliki kameni križ hrvatskih ornamentnih obilježja te tako vraćena uloga i značaj Fortice/Kalvarije ne samo mještanima već svakom dobronamjernom gostu.


Paradni trg (Park)

INFO TOČKA PARADNI TRG

Paradni trg je prvotno bio prostor na kojemu je vježbala vojska. Odatle mu i naziv Exerzierplatz, odnosno vježbalište. A njegovu veličinu je definirala gradnja vojnih zgrada na sjevernoj, zapadnoj i južnoj strani, što je započelo s rušenjem staroga grada (Wasserburg) na otočiću usred Gacke i 1829. gradnjom novih zgrada u tzv. Gornjem gradu, dok je istočnu stranu definirala crkva Presvetoga Trojstva. Zamišljen je kao dosta veliki prostor, očito u skladu s tadašnjim potrebama vojnoga vježbališta, sličnoga kao što je to u Ogulinu, Karlovcu, Bjelovaru, Petrinji i drugdje. Paradni trg je zadržao svoju namjenu sve do kraja I. svj. rata, bolje reći do 1916. g. kada je u njemu podignut spomenik palim junacima 79. Jelačićeve pješadijske pukovnije (slijednice Otočke pukovnije), kada već pomalo počinje poprimati obrise budućega parka. Nakon rata u cijelosti je pretvoren u gradski park, a Špilnik preuzima ulogu vojnoga vježbališta.

Otočac je značajnije zakoraknuo na desnu obalu rijeke Gacke tek u prvim desetljećima 19. st., dobivši svoj Gornji grad u odnosu na stari Otočac kao Dolnji grad. Urbanitet Gornjega grada odredile su vojne vlasti Otočke pukovnije postavivši široko glavnu prometnicu, uvažavajući Stožernu crkvu Presvetoga Trojstva i prilagođavajući tome sve ostale urbane potrebe. Tom prigodom isplanirana je velika kvadratična površina nasuprot stana pukovnika ove pukovnije i služila je kao vježbalište (Exerzierplatz), što je na starim kartama Otočca s početka 19. st. jasno obilježeno. Vježbalište je odredilo rubnu izgradnju ostalih vojnih zgrada i tako definiralo najveći otočki gradski trg.

Površina današnjega parka ni izdaleka nije bila slična današnjoj. Bio je to neravan teren, a jesenje i zimske kiše plavile su znatan dio njegove južne plohe. Pukovnik Otočke pukovnije Chiolić dao je u razdoblju od 1835. do 1838. rubom vježbališta zasaditi jablanove, odredivši vizualne konture gradskoga trga, a general Nikola Maštrović poravnao ga je u razdoblju od 1843. do 1849. i bilo je to prvo uređenje prostora budućega parka. Vježbalište nije služilo samo za uvježbavanje graničara za ratne vještine, služilo je ono za razne smotre pa je ponio naziv paradnoga trga (Paradenplatz), ali i za velika crkvena slavlja kada je crkva bila za to pretijesna. 1863. je u tkivu vježbališta izgrađena pravoslavna crkva sv. Georgija.

Konačno definiranje vježbališta kao parkovne površine odvilo se u jeku Prvoga svjetskoga rata podizanjem spomenika poginulim junacima 79. Jelačićeve pješačke pukovnije (sljednice slavne Otočke pukovnije) 16. svibnja 1916. Velebni spomenik, dosizao je visinu od 9,5 metara, postavljen je u sredinu plohe te odredio postavljanje pravilnih šljunčanih staza dužinom parka i otvaranjem prema glavnoj ulici širokim stepeništem. Zasađeno prvo cvijeće i drugo parkovno raslinje, postavljene su klupe od kovana željeza, a park je između dva rata imao i svoga profesionalnoga vrtlara te rasadnik cvijeća. Južna strana parka služila je kao igralište, na kojem su se održavali sokolski sletovi, vatrogasne i vojne smotre i sl.

Završetkom Prvog svj. rata novo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca blagonaklono gleda na rušenje spomenika, da bi 1926. bio podignut mnogo skromniji spomenik srpskom kralju Petru I. Početkom Drugog svj. rata i on biva uklonjen te je središte parka bez spomenika sve do 1955. g. kada se podiže spomenik partizanki. Ovaj spomenik je uklonjen 1991. g.

Park je 60.-ih g. 20. st. dobio dječje igralište, a bilo je to vrijeme neprimjerene i nekontrolirane sadnje visoka drveća po cijeloj parkovnoj površini. Završetkom Domovinskog rata pristupa se planiranom uređenju parka. Već se 1995. podiže južna ploha nasipavanjem, da bi 2005. započelo njegovo konačno uređenje. Park je sasvim otvoren uklanjanjem ograde, obnovljene su staze i stepeništa, izgrađene su nove, obnovljen je stari zdenac s početka 19. st., postavljene klupa i postavljanja rasvjeta.