Put Otočkih graničara @ Google map

Advertisements

Carica Marija Terezija

Za vrijeme vladavine Marije Terezije došlo je do reorganizacije Vojne krajine. 1746. g. utemeljena je Otočka pukovnija br. 2 (koja je teritorijalno zauzimala sjevorozapadni dio današnje Ličko-senjske županije). Taj sustav teritorijalne podjele je uz manje korekcije zadržan sve do razvojačenja Vojne krajine, a Otočac je postao središte pukovnika, a time i središnje mjesto cijele pukovnije. To je odredilo njegov daljnji razvitak u upravnome, sudskome, školskome ali i u gospodarskome smislu. Marija Terezija je također zaslužna što je 1774. g. odobrila održavanje sajmovanja srijedom, ta tradicija se zadržala do današnjega dana. Također je iz državne kase potpomagala obnovu katoličkih crkava, uostalom i stožerne crkve Presvetoga Trojstva u Otočcu, o čemu svjedoči natpisna ploča na latinskome jeziku nad ulaznim vratima crkve. U turističkome smislu njen lik je korišten već u nekoliko manifestacija u Gradu Otočcu, a njezina pozitivna recepcija među domaćim žiteljstvom otvara velike mogućnosti repliciranja ‘in vivo’ u bogaćenju turističkoga sadržaja.


Ban Josip Jelačić

Ban Josip Jelačić nije službovao u Otočcu, no kod lokalnoga žiteljstva je ostao u velikoj uspomeni (kao privremeni zapovjednik Otočke pukovnije 1848. i 1849. služio je njegov brat Đuro Jelačić). Uspomena na bana Jelačića seže iz vremena Mađarske revolucije kada je Otočka pukovnija sudjelovala u gušenju pobune u Mađarskoj, Vojvodini i Erdelju 1848/9.: „Tako je došao dan kad je bila bitka u Iđošu (Hegyes), jedna od najkrvavijih u ovomu ratu. Dva dana prije ove bitke Otočanima su podijeljena odličja (Dekorationen), pri čemu je ban gologlav dočekao Otočane, zbog čega je iz svake postrojbe svih zborova bila nazočna po jedna kompanija. Ban je na ovomu mjestu rekao: “Moja gospodo, skinite šešire, sada dolaze moji hrabri Otočani!”, pri čemu je jedna divizija prodefilirala uskliknuvši “Živio!”. (F. Bach: Otočaner Regiments-Geschichte, 1853.)

Otočka pukovnija je nakon smrti bana Jelačića dobila naziv ’79. Jelačićeva pješaka pukovnija’ sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Iako je otočka vojarna nosila naziv Franz Josef I, u vrijeme Domovinskoga rata dobila je naziv ‘Vojarna bana Jelačića’, što i danas nosi.

Grad Otočac je dao izraditi odoru po modelu kakav je koristio Jelačić te dao izraditi sablju iz istoga vremena. Odjeća i sablja je korištena već niz puta u turističkoj promociji Grada Otočca.


General Nikola Maštrović

General Nikola Maštrović iako nije rođen u Otočcu, ponio je među otočkima krajišnicima naziv ‘otac kraja’. Taj epitet je zaslužio za vrijeme svoga boravka u Otočcu kao pukovnik Otočke pukovnije od 1843. do 1849., skrbeći o životu krajišnika prožetih teškom neimaštinom i gladi. Za njegova zapovijedanja izgrađen je pukovnički kvartir (zgrada pukovnije), uređena glavna ulica kroz naselje, potaknuto amatersko kazalište u Otočcu na hrvatskome i njemačkome jeziku, starao se oko gradnji i obnova crkava (Otočac, Priboj, Vrhovine). O svom trošku je kupovao hranu gladnima, a koliko je volio ovaj kraj govori i „Knjiga gospodina oberstara Maštrovića svojiem Otočanom“, tiskana u Beču 1845. g. o njegovu trošku, svojevrsni poučni priručnik moralno-etičkoga i vjerskoga sadržaja. Otočac se generalu Maštroviću, koji je prerano umro 1850. g. duboko razočaran spletkama bečkoga dvora, odužio postavljanjem spomen ploče u središtu grada te davanjem jednoj ulici njegova imena.


Urbana jezgra Gornjeg grada

Gornji grad u Otočcu sve do početka 19. st. nije ni postojao, sve se odvijalo u Donjemu gradu, na lijevoj obali rijeke Gacke pod Forticom. Tek bitnim promjenama geopolitičkih i ratnih prilika u Otočkoj pukovniji, tek 1829. se počinju graditi prve solidne (kamene) zgrade na desnoj obali rijeke Gacke, a sve prema stožernoj crkvi Presvetoga Trojstva. Gradnja Gornjega grada je tako koncipirana da se u cijelosti naslanjala na urbanu funkciju Donjega grada, povezan s velikim mostom (sada kamenim) i manjim drvenim prema zgradi vojne bolnice pod Forticom.

Plan širenja Otočca vojne vlasti su zamislile dosta ambiciozno, zamišljena je glavna prometnica (ulica) od glavnoga mosta pa do stožerne crkve Presvetoga Trojstva i dalje. Upravo gradnja prvih zgrada vojne namjene odredila su širinu glavne otočke ulice (danas Kralja Zvonimira), koja ima izuzetno širok kolnik, kasnije obrubljen zelenim površinama i ulicom uz niz zgrada. Također su vojne vlasti odredile veličinu paradnoga trga i na taj način formirala sadašnji otočki park.

Gradnjom vojnih zgrada (zgrade vojnoga suda, zapovjedništva, liječnika i drugih ureda) određena je tipologija gradnje, preferirajući kamen kao građevni materijal i određujući gradnju prizemlja s katom, što će kasnijim širenjem grada biti prihvaćen model gradnje i građanskih kuća.

Ovim urbanističkim rješenjem još i danas je u uporabi tzv. donja zgrada općine, gornja zgrada općine, zgrada nekadašnje poljoprivredne zadruge (danas Učilišta), ženska škola, zgrada današnjega Hrvatskog radija Otočac. Neke od tih zgrada su porušene, poput stare pošte.


Vojarna Franz Josef (danas vojarna Bana J. Jelačića)

INFO TOČKA VOJARNA FRANZ JOSEF

Iako je ova vojarna, sagrađena tada na rubu grada u drugoj polovici 19. st., nosila zvaničan naziv kralja i cara Franje Josipa, u narodu je bila poznatija kao vojarna bana Josipa Jelačića. Vjerojatni razlog tome je što je u vojarni bila stacionirana 79. Jelačićeva pješačka pukovnija, koju su mahom činili iz regije Gacke. Slavno ime te postrojbe bilo je poznato diljem Ugarskoga kraljevstva i Austrijskoga carstva, a zbog ratovanja po brojnim ratištima širom Europe i mnogo šire.

Neka o hrabrosti i stradanjima otočkih graničara posvjedoči nekoliko zapisa: Odmah početkom 1848. godine u Italiji je buknuo revolucionarni bunt, zbog čega je bilo potrebno tamo brzo odaslati više rodova vojske. U Italiju je otišao iz stožerne postaje u Otočcu 17. siječnja 1848. godine 1. ratni bataljun Otočke krajiške pukovnije s 1.303 čovjeka pod zapovjedništvom bojnika Sigmunda von Ettingshausena. U Senj (početkom srpnja) vratilo se 1.116 vojnika Otočkoga bataljuna, dakle 187 manje nego kod odlaska.

Tako je bilo na ratištu u Lombardiji, a evo što su učinili otočki graničari te iste godine u Beču: Podmaršal Hartlieb bio je zapovjednik i 3. Otočkomu bataljunu naređen je upad u dvorac. Stiješnjen ispred vrata dvorca s više drugih bataljuna pretrpjeli su zajedno snažnu pravu kišu tanadi u trenutku kad su ona opet bila zatvorena, a ljudi nisu mogli bajonetama zauzeti tamo postavljenu barikadu. Tada je podmaršal Hartlieb zapovjedio topništvu da pokaže svoje majstorstvo. Njihovim žustrim napadom vrata su iskočila iz šarki i otočki stolar Jure Kučan bio je prvi koji se usudio proći kroz izrešetana vrata. Bojnik Wimmer bio je drugi te se pola kompanije popelo gore razbivši barikade da bi za njima ušla vojska. Tako je Otočki 3. bataljun zauzeo carsko-kraljevski dvorac, gdje je nekoliko dana odmarao i uživao u miru. Bilo je to 30. Listopada 1848.

A o junaštvu Otočke pukovnije neka posvjedoči i ovaj detalj iz Bačke u Vojvodini u ratu s mađarskim pobunjenicima: General topništva i ban barun Jelačić je u srpnju 1849. godine bio u tešku položaju. Izbor je jedino bio ili ostati ili potpuno napustiti zemlju. Tada je ban odlučio krenuti u napad i odlučnim udarom učiniti neprijatelja neopasnim barem za neko vrijeme, umjesto da i dalje ostane braneći se. Tako je došao dan kad je bila bitka u Iđošu , jedna od najkrvavijih u ovomu ratu. Dva dana prije ove bitke Otočanima su podijeljena odličja, pri čemu je ban gologlav dočekao Otočane, zbog čega je iz svake postrojbe svih zborova bila nazočna po jedna kompanija. Ban je na ovomu mjestu rekao: “Moja gospodo, skinite šešire, sada dolaze moji hrabri Otočani!”, pri čemu je jedna divizija prodefilirala uskliknuvši “Živio!”.

Vojarna je u narednom vremenu služila svim režimima koji su dolazili i prolazili. U Domovinskom ratu hrvatske snage osvojile su je 17. rujna 1991. g., postavši vojarna 133. Otočke brigade Hrvatske vojske, koja joj je dodijelila službeni naziv Vojarna bana Josipa Jelačića.


Pukovnijska zgrada

INFO TOČKA PUKOVNIJSKA ZGRADA

„Za 380 guldena izgrađena je nova zgrada regimente u kojoj se dugi niz godina, i to do 1844. godine, nalazio računovodstveni ured, 1. računovođa i pukovnijski pobočnik (Regiments-Adjutant) sa svojim uredom. Zgrada je potom srušena i na njezinom je mjestu, uz posebnu brigu pukovnika Nikole Maštrovića (Mastrović), 1845. i 1846. godine sagrađena elegantna (elegantes) nova pukovnijska uredska zgrada (Regiments-Kanzlei-Gebäude) s dva stana za 1. računovođu i pukovnijskoga pobočnika na 1. katu, zatim građevinski ured (Baukanzlei), a u prizemlju nalaze se solidno sagrađeni uredi za pukovnijsku graničarsku upravu (Regiments-Grenzadministrations-Kanzlei), računovodstvo, pobočnika, gruntovnicu i šumarstvo. Ova nova pukovnijska zgrada ima 14 dvokrilnih velikih prozora u prizemlju i 15 na 1. katu, te mnogo prostorija s kuhinjama, smočnicama i podrumima.“ (Franz Bach: Otočaner Regimentsgeschichte, 1853.)

Stari Otočac se prvotno nalazio na jednom od niza otočića koje su oplahivale vode rijeke Gacke (Wasserburg). Bio je to utvrđen grad sa zidinama i sedam kula te središnjom najjačom i najvećom kulom, u gradskom platnu su bile smještene ostale najnužnije građevine, dok je žiteljstvo boravilo u sojenicama van grada, zaštićeno vodom rijeke Gacke. U grad se moglo doći samo monoksilom (plav). Taj je stari grad, koji se neupitno spominje već 1300. g. (premda valja spomenuti mogućnost da se spominje već 1100. g. na Bašćanskoj ploči), izgubio definitivno svoju obrambenu ulogu protjerivanjem Turaka iz susjednih regija Like i Krbave krajem 18. st., pa su vojne vlasti odlučile zidine staroga grada razgraditi i kamenim materijalom podići nove građevine za potrebe Otočke pukovnije i tako formirati Gornji grad. Taj posao datira od 1829. g. i nastavljen je gotovo do kraja 19. st. Upravo ovome Otočac treba zahvaliti osmišljenom urbanitetu Gornjega grada koji postepeno preuzima primat nad Donjim gradom i u kojega se sele sve funkcije važne za život urbane sredine.

Od materijala staroga grada sagrađena je 1836. g. zgrada ratnoga povjerenstva (Commisariats Wohnung) – današnja gradska vijećnica – na mjestu stare i trošne građevine. Iako njen današnji izgled vjerno dočarava originalnost, valja kazati da je zbog novih potreba ona produžena gotovo za polovicu svoje dužine. Razvojačenjem Vojne krajine se nastavila koristiti za vojne potrebe, da bi nakon Drugog svjetskog rata bila pretvorena u sud, a kasnije i u gradsku vijećnicu.

Pukovnijska kuća (Regiment Haus) je u nizu podignutih vojnih zgrada najmlađa i najveća, sagrađena je u drugoj polovici 19. st. Po svojoj namjeni u njoj su trebali biti smješteni brojni uredi jer je pukovnikov kvartir (stambeni i uredski prostor u istoj zgradi) bio premalen za sve brojnije i zahtjevnije potrebe. Svoju uredsku nakanu ova zgrada je zadržala sve do danas, a u njoj je smješteno niz služba državne i lokalne samouprave.